Authors
Evropska iskustva nude delotvorne instrumente za otkrivanje i oduzimanje imovine nezakonitog porekla, ali i pokazuju rizike koje takvi postupci nose. Gde je granica između efikasne borbe protiv korupcije i zaštite prava građana i vladavine prava?
1. Nezakonito stečena imovina – pravni izazovi
Korupcija i nepravilnosti u radu državnih organa, javnih preduzeća i dela poslovnog sveta ne ostavljaju za sobom samo pravnu, već i imovinsku posledicu: stanove, zemljište, vozila, udele u privrednim društvima i novac na računima, ukupne vrednosti koja višestruko prevazilazi zakonite prihode vlasnika. Klasičan odgovor države – krivični postupak – često je spor, a dokazivanje veze konkretne imovine sa konkretnim krivičnim delom teško, naročito kada je imovina formalno registrovana na supružnika, decu, prijatelje ili privredna društva. Zato je ključno pitanje: šta država sme i treba da učini sa imovinom čije zakonito poreklo vlasnik ne može uverljivo da objasni i dokaže? Ovo su pitanja koja se sve češće postavljaju u Srbiji, a posebno imajući u vidu promene i nove trendove u evropskim zakonodavstvima. Ovaj članak polazi od temeljnog načela da nemogućnost dokazivanja zakonitog porekla nečije imovine, sama za sebe, ne stvara pretpostavku da je imovina pribavljena izvršenjem krivičnog dela niti da postoji krivična odgovornost njenog vlasnika. Istovremeno, pravni poredak treba da ima delotvorne instrumente za slučajeve u kojima postoji značajna nesrazmera između imovine i zakonitih prihoda i konkretne indicije nezakonitog porekla – uz jasne procesne garancije i odluku nezavisnog suda. Odgovor treba tražiti u sistemu, a ne u najavama masovnih istraga protiv pojedinaca.
2. Pravni okvir u Republici Srbiji
Srbija već raspolaže osnovnim pravnim okvirom za ovu oblast, ali on ima ozbiljna ograničenja. Zakon o utvrđivanju porekla imovine i posebnom porezu primenjuje se od marta 2021. godine. Kontrolu sprovodi posebna jedinica Poreske uprave. Postupak kontrole pokreće se ako se učini verovatnim da razlika između uvećanja imovine i prijavljenih prihoda, u periodu od najviše tri uzastopne kalendarske godine, prelazi 150.000 evra u dinarskoj protivvrednosti. Poreska uprava dokazuje uvećanje imovine u odnosu na prijavljene prihode, a građanin kako je zakonito stekao deo imovine koji se tim prihodima ne može objasniti. Za imovinu čije zakonito sticanje građanin ne dokaže plaća se poseban porez po stopi od 75%, na osnovicu utvrđenu prema zakonu. Član 19 predviđa da se plaćeni poseban porez uračunava u imovinsku korist koja se oduzima u krivičnom postupku. Uz to, Zakon o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela za zakonom određena krivična dela predviđa prošireno oduzimanje. Ono obuhvata i imovinu za koju nije dokazana veza sa konkretnim delom za koje je lice osuđeno, ako je u očiglednoj nesrazmeri sa njegovim zakonitim prihodima. Tužilac iznosi dokaze o imovini, zakonitim prihodima i toj nesrazmeri, a vlasnik dokazuje zakonito poreklo imovine. Agencija za sprečavanje korupcije proverava imovinske izveštaje funkcionera i ispituje nesaglasnost između uvećanja imovine i prijavljenih prihoda, ali nema ovlašćenje da oduzima imovinu.
Među slabostima je visok prag za pokretanje ove poreske kontrole: i imovina od 100.000 evra stečena korupcijom itekako je značajna. Proveru otežavaju prikrivanje imovine preko povezanih lica i ograničeni kapaciteti Poreske uprave za složene finansijske istrage. Nedostaje i opšti postupak usmeren na samu imovinu (in rem), u kome oduzimanje ne bi zavisilo od krivične presude. Stopa od 75% otvara i pitanje srazmernosti i pravne prirode samog „poreza“.
3. Evropska iskustva
Austrija. Prema § 184 Saveznog poreskog zakonika, poreski organ utvrđuje osnovicu procenom kada je iz raspoloživih podataka ne može pouzdano utvrditi ili izračunati. Neobjašnjeno uvećanje imovine može biti osnov za takvu procenu. Ono, međutim, samo po sebi ne znači da postoji neprijavljeni oporezivi prihod. Poreski organ mora da utvrdi o kojoj vrsti prihoda je reč i na koji se poreski period odnosi, uzimajući u obzir dokazane izvore sredstava, poput nasleđa, poklona, ranije štednje ili zajma. U krivičnom pravu postoje i oduzimanje imovine (Verfall) i prošireno oduzimanje (erweiterter Verfall, §§ 20 i 20b Krivičnog zakonika, StGB).
Nemačka. U Nemačkoj poreska uprava utvrđuje poresku osnovicu procenom kada je ne može pouzdano utvrditi iz raspoloživih podataka, naročito ako obveznik ne pruži potrebna objašnjenja ili dokumentaciju. Od reforme iz 2017. godine, § 76a stav 4 Krivičnog zakonika (StGB) omogućava samostalno oduzimanje, odnosno oduzimanje bez osuđujuće presude. Ova mogućnost odnosi se na imovinu prethodno obezbeđenu u postupku zbog sumnje na neko od zakonom navedenih krivičnih dela, kada lice na koje se mera odnosi nije moguće goniti ili osuditi za to delo. Sud ipak mora, izvan razumne sumnje, utvrditi da imovina potiče iz protivpravnog dela predviđenog krivičnim zakonom. Nemački Bundestag je nedavno, 12. novembra 2026. usvojio predlog zakona (Zollfinanzgerechtigkeitsgesetz) kojim bi (posebno carinski) organi dobili dodatna ovlašćenja za ispitivanje porekla i privremeno obezbeđenje sumnjive imovine, uz sudsko odlučivanje (u veću) o njenom trajnom oduzimanju. Ono što je posebno zanimljivo i od značaja za Srbiju je da nemački zakon uvodi mogućnost da se reaguje i kada nema dovoljno dokaza za pokretanje krivičnog postupka ali postoje objektivni pokazatelji da značajna imovina (100.000 €) odnosno imovina koja podleže registraciji (nekretnine, vozila, brodovi) iznad 50.000€ nema uverljivo zakonito poreklo. Stupanje ovih pravila na snagu predviđeno je za 1. januar 2027.
Velika Britanija. Britanski sistem je najbliži problemu sa kojim se suočava Srbija. U Engleskoj i Velsu, nalog za objašnjenje porekla imovine (Unexplained Wealth Order, Criminal Finances Act 2017, dopune 2022) obavezuje lice da objasni prirodu i obim svojih prava na određenoj imovini, način njenog sticanja i izvore sredstava. Može se izdati zakonom određenim politički eksponiranim i sa njima povezanim licima. U ostalim slučajevima, potrebni su osnovi za sumnju da je lice kome se nalog izdaje, ili sa njim povezano lice, umešano u težak kriminal. Vrednost imovine mora prelaziti 50.000 funti, a sud mora imati osnova za sumnju da poznati zakoniti prihodi tog lica nisu bili dovoljni za njeno sticanje ili da je imovina stečena kriminalnom delatnošću. Nalog služi prikupljanju podataka i sam po sebi ne dovodi do oduzimanja imovine. Ako lice kome je nalog izdat bez opravdanog razloga ne ispuni njegove zahteve u ostavljenom roku, u kasnijem građanskom postupku pretpostavlja se da ta imovina podleže oduzimanju. To lice može dokazivati suprotno. O oduzimanju odlučuje sud u posebnom građanskom postupku (civil recovery, Proceeds of Crime Act 2002), bez potrebe za osuđujućom krivičnom presudom. Primenjuje se standard pretežne verovatnoće (balance of probabilities): sud mora oceniti da je, prema dokazima, verovatnije da imovina potiče iz kriminalne delatnosti nego da ne potiče. Zbog tog nižeg dokaznog standarda, isti dokazi mogu biti dovoljni za oduzimanje, a nedovoljni za osuđujuću presudu. Iskustvo pokazuje i da uspeh zavisi od kvalitetno pripremljenih i vođenih predmeta.
Evropska unija. Direktiva (EU) 2024/1260 o povraćaju i oduzimanju imovine u članu 16 predviđa oduzimanje imovine otkrivene u istrazi određenih težih krivičnih dela, kada drugi oblici oduzimanja predviđeni Direktivom nisu primenljivi. Sud mora utvrditi da imovina potiče iz kriminalne delatnosti koja se odvija u okviru kriminalne organizacije i može doneti znatnu imovinsku korist. Pri toj oceni razmatra sve okolnosti slučaja, među kojima mogu biti značajna nesrazmera između imovine i zakonitih prihoda, izostanak uverljivog zakonitog izvora i veze vlasnika sa licima povezanim sa kriminalnom organizacijom. Direktiva predviđa i prošireno oduzimanje, oduzimanje od trećih lica i oduzimanje bez osude u određenim slučajevima, kao što su bolest, bekstvo ili smrt osumnjičenog.
Uz ove mere, Direktiva predviđa pravo na delotvoran pravni lek i pravično suđenje, obaveštavanje lica pogođenih merama i zaštitu savesnih trećih lica. Države članice moraju da obezbede i kancelarije za povraćaj imovine i kancelarije za upravljanje oduzetom imovinom, sa odgovarajućim ovlašćenjima i resursima. Za Srbiju je Direktiva standard usklađivanja u okviru poglavlja 23 i 24 pregovora o pristupanju EU, pa bi buduće izmene domaćih propisa bilo racionalno od početka koncipirati u skladu sa njom, umesto da se naknadno prilagođavaju.
Zajednička nit je jasna: kontinentalni sistemi nude snažnu poresku procenu, britanski model dodaje istražni nalog i građansko oduzimanje, dok pravo EU postavlja standarde za oduzimanje imovine u krivičnim stvarima.
4. Predlog za Srbiju i njegove granice
Na osnovu relevantnih evropskih iskustava čini se da bi Srbija mogla da sprovede integrisani model sa tri jasno razdvojena koloseka, različite pravne prirode, standarda dokazivanja i posledica: (1) poreski postupak, naime utvrđivanje neprijavljenih prihoda na osnovu analize imovine, rashoda i prijavljenih prihoda; (2) krivični postupak, onda kada postoje osnovi sumnje na korupciju, zloupotrebu službenog položaja ili pranje novca; (3) poseban sudski postupak oduzimanja imovine nezakonitog porekla, nezavisan od krivične presude. Zakon bi morao posebno da odredi kada se taj postupak pokreće i pod kojim uslovima sud može da oduzme imovinu. Za pokretanje bi bile potrebne konkretne indicije njenog nezakonitog porekla; sam neuspeh tužilaštva da dokaže krivično delo ne bi bio dovoljan.
Takav model bi, uz preispitivanje primene postojećeg zakona, za funkcionere i druga lica pojačanog rizika predvideo niži prag za pokretanje poreske kontrole i duži period za utvrđivanje nesrazmere koja pokreće kontrolu. Obuhvatio bi nalog za objašnjenje porekla imovine po uzoru na britanski UWO i sudski postupak oduzimanja nezavisan od krivične presude, uz privremeno zamrzavanje imovine radi sprečavanja njenog otuđenja ili skrivanja. Za to bi bili potrebni specijalizovani kapaciteti za finansijske istrage i bolja razmena podataka između državnih organa, banaka i registara.
Najosetljivije pitanje ostaje teret dokazivanja. Opšta pretpostavka da je svaka imovina nepokrivena prijavljenim prihodima nezakonita bila bi neprihvatljiva. Nadležni državni organ najpre bi morao da dokaže ko je vlasnik imovine ili ko je stvarno kontroliše, kolika je njena vrednost i u čemu se sastoji značajna nesrazmera u odnosu na zakonite prihode tog lica. Morao bi da dokaže i konkretne okolnosti koje ukazuju na nezakonito poreklo imovine. Tek tada bi vlasnik bio dužan da pruži razumno i proverljivo objašnjenje njenog porekla; nasleđe, poklon, štednju, zajam i prihode iz inostranstva mogao bi da dokazuje svim dokaznim sredstvima. Konačnu odluku donosi nezavisan sud, pošto oceni dokaze obeju strana, a dokazni standard za tu odluku mora biti jasno određen zakonom.
Sistem mora imati i čvrste garancije protiv političke odmazde i selektivnosti: unapred objavljene kriterijume izbora predmeta, dokumentovanu procenu rizika i obrazloženje pokretanja postupka, sudsku kontrolu privremenih mera, pravo na žalbu, zaštitu savesnih trećih lica i ocenu srazmernosti zadiranja u imovinska prava. Potrebno je i jasno odrediti na koji se period sticanja imovine nova pravila odnose, uz poštovanje ustavnih granica povratnog dejstva zakona. Zakon bi trebalo da odredi i da li se i pod kojim uslovima izjave date po nalogu za objašnjenje porekla imovine mogu koristiti u kasnijem krivičnom postupku, radi zaštite prava okrivljenog da ne daje iskaz protiv sebe. Garancije iz Direktive (EU) 2024/1260 mogu pri tome služiti kao merilo, uz ogradu da sama Direktiva uređuje oduzimanje imovine u krivičnim stvarima.
5. Zaključak
Rešenje za Srbiju moglo bi se tražiti u kombinaciji navedenih evropskih iskustava: austrijske i nemačke poreske procene, britanskog istražnog naloga i građanskopravnog oduzimanja, uz uvažavanje standarda Direktive (EU) 2024/1260. Problem ne treba posmatrati samo kao pitanje borbe protiv korupcije, već i kao pitanje fiskalne pravde i zaštite javnog interesa. Niko ne bi smeo da računa na to da će zadržati imovinu stečenu zloupotrebom javne funkcije samo zato što je teško dokazati konkretno krivično delo. Ali država ne sme ni da oduzima imovinu samo zato što je neko bogat ili ne može da dokumentuje svaku transakciju od pre dvadeset godina. U toj ravnoteži leži mera uspeha reforme.